Siječanj je mjesec koji je stubokom učinio moj život drugačijim. Obogatio je moj život na jedan novi način prije 18 godina sa dva prekrasna stvorenja. Dugačak je to period, puno je tu mjeseci, tjedana, vikenda, dana, sati, sekunda...ispunjenih, ljubavlju, strahom, ljutnjom, zebnjom, željom, živošću, smijehom, razgovorom, igrom, razočaranjima, nespavanjem, zabavom, veseljem...

Pa se tako i ovih dana sve događalo oko proslava, slavlja, veselja. Veselili smo se trenutku kad je sat otkucao ponoć a na ulaznim vratima zazvonilo zvono. Stigli su prvi čestitari. Trenutak kad smo prvi put ugasili 18 svjećica na torti. Selfijima i uz obiteljski ručak nazdravili smo za sve godine koje su prošle, a još više za one koje su pred nama. Napokon i „legalno“ smo to mogli. Pa smo još jedanput nazdravili tom „trenutku“ točno u vrijeme pred početak Dnevnika, kako je onomad počinjao, te davne 2001. A onda su stigli prijatelji s iznenađenjem, tortom, svjećicama... tu smo se povukli i ... pa neka pitanja su se motala po glavi.

Pitanja, koja sam često čula i od nekih svojih prijatelja kad su dobili djecu „kako smo živjeli i što smo radili prije nego smo postali bogatiji za“ ...  U drugom trenutku se već pitam kako sam/smo sve što se događalo u ovih 18 godina preživjeli?

Prošlost je bila ispunjena do zadnjeg trena s pregršt prekrasnih trenutaka, kad ih se sada sjetim izmame mi osmijeh na lice. U glavi sam mijenjala foto albume slika, koje sam samo tu spremila. Trenutcima brige, koji me i sada zazebu oko srca. Tuge i ljutnje, jer nije baš sve onako kako sam ja u svojoj glavi zamislila, nije savršeno i ja nisam savršena. Toplih pogleda koji me griju. Malih ručica koji se urezuju u moje lice kao da traže potvrdu ti si tu, stvarna i za mene. Zagrljaja koji vrište ljubavlju koju osjećam.

Kad je prije došlo?

Danas sam ponosna jer vidim dvije prekrasne odrasle osobe, koje su tamo, tamo negdje davno dijelile isti prostor, udisale isti zrak. Sada svaka traži svoje mjesto pod ovim zvjezdanim nebom. I da, znaju što žele i kako to ostvariti. Kad su upisivale srednju školu svaka je imala svoju viziju, svoju ideju i svoju želju. Danas sam zahvalna i drago mi je što sam i jesmo bili njihova podrška u pronalaženju vlastitog puta i vlastitog načina, ustrajnosti u njihovim težnjama za realizaciju njihovih ideja. Ma koliko u samom početku bilo otpora s moje strane.

Pa i kad je o tulumu punoljetnosti riječ dogodilo se isto. One žele svaka svoj tulum. Suprug i ja smatramo da nema potrebe za to. Pokušavamo ih uvjeriti, zajedno su rođene zajedno bi trebale i slaviti. Da se ne varamo i jeftinije je. Ali znaju one, kako bi u svakom drugom slučaju da nisu rođene isti dan, iste godine, slavile svaka za sebe. Iako u njihovom slučaju postoji tu još jedna mala kvaka a to je slavlje dva puta za svaku. I znaju kako radom preko praznika zaraditi za financiranje svojih tuluma. Što mogu reći?

A onda zasuze oči kad na tulumu jedna iznenadi drugu sviračima koji odsviraju stih:... Sve je jasno kao noć i dan da te nema ja bih bio sam....

Sadašnjost je ispunjena zahvalnošću za sve trenutke koje smo dijelile. Za sve ono što sam s njima i od njih učila i naučila.

Prepuštam se sutra, s nadom i vjerom u ono što nam budućnost nosi. Jer ova mama je iznad svega ponosna na ovo svoje najvažnije i najveće postignuće. Postoji nešto tu između redaka skriveno što mi kaže: „Ovaj posao si dobro obavila!“.

Roditeljski pristup temeljen na snagama ustrajnosti i autentičnosti, pripadanja i osjećaja za druge, otvorenosti i zaigranosti, neustrašivosti, bila je moja smjernica u odgoju, koju sam u amanet* darovala svojoj djeci.

*u zavjet, na čuvanje